RAZGOVOR S RADOSLAVOM KATIČIĆEM

Prenosimo razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem koji nam je, budući da boravi u Zagrebu gdje na poslijediplomskom doktorskom Studiju kroatologije predaje kolegij Motivi i poticaji drugih kultura u povijesti hrvatske kulture, pristao odgovoriti na nekoliko nama važnih pitanja.

- Akademiče Katičiću, možete li nam u uvodu reći kada je i kako započeo Vaš angažman na Hrvatskim studijima u Zagrebu?

- Počeo je na samom početku osnivanja Hrvatskih studija. Moj učenik, nasljednik i prijatelj Mislav Ježić smatrao je vrlo bitnim na Hrvatskim studijima razmatrati i u nastavu uključiti prisutnosti i poticaje drugih kultura. Dakle, da se hrvatska kultura smjesti u kontekstu svjetskih kultura. Zasnovao sam jedan takav kolegij i počeo predavati, a onda je profesor Maštrović zamislio poslijediplomski doktorski studij i zamolio me za prijedlog toga studija. To sam i učinio, a zatim sudjelovao u vrlo teškoj borbi da se dobije potrebno odobrenje. I uspjelo je.

- Vaš kolegij na poslijediplomskom doktorskom Studiju kroatologije zove se Motivi i poticaji drugih kultura u povijesti hrvatske kulture. O čemu je zapravo riječ?

- Kako i sâm naziv kaže, govori se o povijesti hrvatske kulture s posebnim naglaskom na ono u njoj što postoji u drugim, susjednim kulturama. Kako je to zaista veliko područje pa ga nijedan čovjek ne može sâm do kraja približiti slušačima, svaki voditelj kolegija, po vlastitom nahođenju, poziva goste – predavače koji govore u okviru svojih kolegija. I to je bitna pretpostavka za valjano odvijanje takvog studija.

- Budući da je kroatologija relativno mlada grana znanosti, gdje je njezino pravo mjesto i koja joj je uloga?

- Kroatologija nije znanost definirana svojim predmetom, jer predmet je isti kao ono što se zove studij hrvatskoga na Filozofskom fakultetu. Ona je definirana svojim pristupom, upravo time što je uvijek usmjerena na šire povezanosti. Mnogo se prigovaralo kad smo je htjeli uvesti jer je to zatvaranje u nacionalnu ljusku. Međutim, baš to nije. Ona je otvaranje i proučavanje onoga što je bilo i kako je bilo, kako je teklo, ali to je danas prilično razjašnjeno. Ni najveći neprijatelji Hrvatskih studija nisu rekli da ovakav studij nije koristan i potreban. Što se tiče imena, morali smo ga izmisliti da bi postojala jasna razlika prema kroatistici. Na Filozofskom se fakultetu sasvim drukčije studira isti predmet. Kroatolozi trebaju biti animatori kulture, njihovo je mjesto u redakcijama i uopće u kulturnom životu, a posebice u turizmu. Morate razumjeti da je sve to na početku, ali čudesno dobro napreduje. Nisam se usudio nadati tako dobrom uspjehu.

- Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. Uloga Vijeća i utjecaj na suvremeni hrvatski jezik?

- Vijeće je kvalificirano stručno državno tijelo koje treba donositi odluke o standardizaciji hrvatskoga jezika. Ono je proučavalo ta pitanja i donosilo zaključke – u velikoj većini slučajeva – jednoglasno. Imenovao ga je ministar znanosti i obrazovanja temeljem prijedloga svih institucija koje se bave hrvatskim standardnim jezikom. Samo je predsjednik, u ovom slučaju ja, izabran po izboru ministra. Vijeće je donijelo odluke o nizu pitanja i sve svoje zaključke i rasprave objavilo na internetu, čime je sve javno. Utjecaj je već druga stvar. Ne mogu se odluke Vijeća sviđati svima pa su tako oni kojima se ne sviđa neka odluka skloni minorizirati Vijeće i govoriti o njegovim preporukama. Nema nikakvih preporuka, to su odluke Vijeća. Ono ima ovlast raspravljati o tome, ali nema vlast.

- Nije li paradoks da ministarstvo traži od Vas donošenje odluka a ne provodi ih?

- O tome Vam upravo i govorim. Oko tih pitanja postoje različite težnje i interesne pozicije. Matica hrvatska izdala je pravopis u kojem demonstrativno ignorira odluke Vijeća, ali odluke zato nisu manje.

- Mediji?

- Oni imaju svoje vlastite redaktore, lektore koji imaju svoju vlastitu politiku, ali sve u svemu čini mi se da je u medijima sve manje otpora odlukama Vijeća. Sve češće se pojavljuju oblici koji su bili na udaru. Srećom, kod nas nema ozbiljnih pravopisnih pitanja, svi zapravo znaju kako se piše i tu je moguće biti dosta smiren. Zlo je nastalo nakon 1971., kada je politika uklonila vodeće jezične stručnjake, a na njihovo je mjesto dovela druge koji su se morali razlikovati. Oni su vrlo pristojno obavili svoj posao. Nisu izdali nacionalne interese, nisu, ali su se morali razlikovati od onih prvih. Pitanje je i smije li se išta napustiti što je novosadskim pravopisom utvrđeno? Da je on nedodirljiv, to nitko ne kaže, ali jedna strana očito pazi da se ne prekine kontinuitet s Novim Sadom. To naravno ima svoje opravdanje u tome što je pravopis navika i svaka je promjena štetna. Treba biti hladnokrvan i miran, a što će na kraju krajeva biti, ne utvrđujete ni Vi ni ja, nego sve ide svojim putem i razvojem.

- Deklaracija 1967.?

- Deklaracija je zapravo izraz ozbiljne odlučnosti hrvatskoga naroda da ne dopusti i ne prihvati razbijanje svoje jezične individualnosti i njezino rastakanje. Gledajući danas, Deklaracija je pravi povijesni preokret jer su je potpisale sve hrvatske ustanove i nijedna nije povukla svoj potpis.

- Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini?

- To je vrlo osjetljivo pitanje i o tome odlučuju Hrvati u BiH. Dokazalo se da su Hrvati odlučni sačuvati svoju jezičnu individualnost i da je njihova jezična lojalnost silno jaka. No, postoji velik nerazmjer između jezične lojalnosti Hrvata i različitosti hrvatskoga jezika. Ovdje je stvar zakomplicirana time što u BiH postoji komunikacija na sve tri strane, a ta komunikacija nije samo hrvatska. Hrvati su zapravo jedna nepovoljno smještena manjina (ne mislim nacionalna manjina nego govorim o brojevima). Svatko tko živi u Sarajevu govori i mora govoriti sarajevski gradski razgovorni jezik. Ne može govoriti nešto drugo. Naravno, nitko ne može živjeti samo na svojem razgovornom jeziku i samo sa svojim razgovornim jezikom. Što je Hrvatima u BiH važnije, ta komunikacija ili vrijednosti vlastite pripadnosti, to je pitanje o kojem ja ne mogu ništa reći, mogu samo stvoriti mišljenje prema onome što vidim, a vidim da među Hrvatima postoji ozbiljna volja da pripadaju vrijednosnoj zajednici hrvatskoga jezika. Kako se to može životno ostvariti, znaju franjevci Bosne Srebrene i drugih provincija koje su od nje nastale a koji su uvijek najbiranijim jezikom govorili, ali je isto tako svaki od njih u čaršiji znao govoriti razgovornim jezikom. Ovisi koliko će Hrvati u BiH znati uskladiti sve ove modalitete o kojima govorim, a dužnost je Hrvatske pomoći im u tome koliko može.

Zagreb, 8. svibnja 2010.